Afektivno vezivanje – privrženost

феб 17, 2020 | Roditelji i deca | 0 Komentara

Afektivno vezivanje (privrženost, atačment) je emocionalno vezivanje i primarna je potreba svakog ljudskog bića. Afektivna vezanost odnosi se na specifičan odnos koji se u najranijem detinjstvu formira između majke i deteta i traje kroz čitav život, kao trajna psihološka veza uspostavljena između dvoje ljudi.

Zašto je atačment uopšte bitan?

Zato što način afektivnog vezivanja koji smo naučili kroz interakciju sa majkom utiče kako na naš izbor partnera, tako i na tok veze, i tužno, ali istinito, i na način kako završavamo vezu. Prepoznavanje načina vezivanja može da nam pomogne da razumemo naše snage i slabosti u vezama i da menjamo obrasce koji nam nisu korisni.

Da krenemo od početka…

Predispozicija za afektivno vezivanje postoji u čitavom životinjskom svetu.

Kod ljudske bebe već od drugog meseca pojavljuje se socijalni osmeh čija je funkcija privlačenje pažnje staratelja (majke). U tu svrhu kod svake zdrave bebe postoji i plač, gukanje, grimase, pružanje rukica…To su prve socijalne veštine. Odrasli su biološki uslovljeni da reaguju na signale koje ljudska beba šalje (ili čak bilo koje mladunče) i odrasli imaju biološku potrebu da je zaštite i uteše.

Funkcija afektivnog vezivanja je pre svega zaštita, ali obezbeđuje i doživljaj sigurnosti i stvara kontekst za razvoj ličnosti, kasniji socioekonomski razvoj i buduće interpersonalne odnose. Zaštita je bitna za opstanak vrste.

Dete se vezuje za osobu koja ga neguje (najčešće majka). Kvalitet te veze ODREĐUJE i buduće interpersonalne odnose koje će dete imati kasnije u životu, a posebno partnerski odnos.

Prateći majčino reagovanje, dete formira unutrašnji radni model sebe i drugih (način kako gleda na sebe i druge).

Unutrašnji radni model sebe može biti pozitivan i negativan, a isto važi i za unutrašnji radni model drugih (pozitivan i negativan). Prema teoriji afektivnog vezivanja, unutrašnji radni modeli su donekle podložni promenama tokom života, pre svega zahvaljujući ličnom radu i razvoju.

Romantični partneri su figure na koje se u odraslom dobu, prenosi obrazac afektivne vezanosti iz detinjstva.

Znači, način na koji se vezujemo za partnera ili se partner vezuje za nas zavisi od našeg ranog razvoja i tu leži odgovor na pitanje “Zašto je takav ili takva?”.

Postoje dva tipa afektivnog vezivanja: sigurno i nesigurno vezivanje.

U sigurnom vezivanju postoji pozitivni unutrašnji radni model sebe i drugih. Istraživanja pokazuju da je takvo oko 60% populacije.

sigurno vezivanje

U nesigurne načine vezivanja spadaju:

1. Preokupirani (anksiozni) sa negativnim unutrašnjim radnim modelom sebe, a pozitivnim drugih ljudi. Oko 20% ih je u populaciji.

Preokupirani (anksiozni)

2. Izbegavajući (odbacujući) stil vezivanja sa pozitivnim unutrašnjim radnim modelom sebe, a negativnim drugih ljudi. Oko 20% ih je u populaciji.

Izbegavajući (odbacujući)

3. Dezorganizovani model vezivanja u kome je i radni model sebe i drugih negativan.

Dezorganizovani model

On se najređe sreće.

Prema teoriji afektivnog vezivanja, dete formira afektivnu vezu najpre sa osobom koja se njime bavi (majkom). Kroz odrastanje, dete ovu vezu nosi u formi unutrašnjeg radnog modela i u odraslom dobu prenosi je na partnera. Teorija takođe kaže da ovaj rano stečeni model vezivanja, osoba osim što prenosi na partnera, prenosi i na svoje dete (transgeneracijski prenos).

To znači da će roditelji sa sigurnom afektivnom vezanošću odgojiti decu koja se isto tako sigurno vezuju, roditelji sa odbacujućom afektivnom vezanošću decu koja se vezuju na odbacujuć način, a roditelji sa preokupiranom afektivnom vezanošću decu koja se preokupirano vezuju za druge ljude.

Tip atačmenta utiče na našu reakciju na (ne)zadovoljavanje emocionalnih potreba i načine na koje utičemo na partnera da te iste potrebe budu zadovoljene.

Kada je osoba sigurno vezana, ona je dovoljno samopouzdana i samosvesna da može da se osloni na sopstvene snage, ali i lako stupa u interakciju sa drugim ljudima, brinući se i o sopstvenim i o njihovim potrebama jednako. S druge strane, kada postoji izbegavajući ili preokupirani obrazac vezivanja osoba bira partnera koji se uklapa u njen radni model sebe i drugih i koji, vrlo često, nije dovoljno dobar izbor za nju i ne čini je dovoljno srećnom u vezi.

Kako to izgleda u praksi: osoba sa preokupiranim modelom vezivanja oseća da, da bi zadovoljila svoje emocionalne potrebe i postala bliska sa partnerom, mora da bude sa partnerom sve vreme i traži garancije da je voljena (dežura nad ljubavlju). Da bi potkrepila svoj radni model sebe i drugih, ona bira nekoga ko je hladan i sa kim je teško povezati se. To je potvrda da on vredi, a ona ne. S druge strane, neko ko spada u izbegavajući tip sa tendencijom da bude udaljen i hladan i da negira svoje emocionalne potrebe, češće bira posesivne osobe ili osobe koje traže puno pažnje.

Pojednostavljeno, biramo partnere da bismo potvrdili model sebe i drugih koji smo stekli na osnovu odnosa sa majkom! Ako smo odrastali uz neki od nesigurnih obrazaca vezivanja, kao odrasli ga dalje razvijamo iako nam donosi mnogo patnje u vezama i nije u našem najboljem interesu.

Povezani članci

Da li je vašem detetu potrebna terapija?

Da li je vašem detetu potrebna terapija?

Priredile: Dragica Nenadić, specijalni pedagog i Katarina Višić, psihoterapeut  Roditelji se često pitaju da li je detetu potrebna terapija ili savetovanje. Ako u nekom od sledećih pokazatelja prepoznate svoje dete trebalo bi da se posavetujete sa stručnjakom za...

Sindrom dobrog deteta: podređivanje i samožrtvovanje

Sindrom dobrog deteta: podređivanje i samožrtvovanje

Oni rade svoj domaći na vreme, rukopis im je uredan, a soba pospremljena; često su malo stidljivi, pomažu roditeljima, brinu o braći i sestrama; koče kada voze bicikl na nizbrdici i pomažu komšijama. To su dobra deca. Dobra deca nemaju probleme koji su odmah uočljivi....

Regulacija emocija kod dece

Regulacija emocija kod dece

Pričajte o osećanjima Opišite kako u telu osećate tugu, sreću, bes, strah, stid…. Naučite vaše dete i da prepozna, ali i da imenuje emocije. Nažalost, u našoj kulturi se o emocijama malo priča. Većina ljudi sva emotivna stanja opisuje kao “Osećam se loše”, a “loše”...

0 коментара

Prosledi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *