Depresija kod dece

феб 19, 2020 | Roditelji i deca | 0 Komentara

Kako izgleda depresivno dete ili adolescent?

Depresija je psihološki poremećaj povezan sa gubitkom ili neuspehom.

Gubitak i neuspeh su krajnje subjektivne kategorije. Deca ne postaju depresivna samo kada izgube člana porodice ili ne pobede na velikom takmičenju.

Povod za depresiju može biti sve što dete smatra da mora da ima, a nema, i užasava se oko toga što to nema (prijateljstvo sa nekim drugom, simpatija neke devojčice, ocena, pažnja roditelja…).

Sve do šezdesetih godina prošlog veka smatralo se da su deca i adolescenti imuni na depresiju, jer je „detinjstvo srećan i bezbrižan period i ne postoji razlog za depresivna reagovanja”.

Danas je depresija najrasprostranjeniji mentalni poremećaj među decom i adolescentima. Čak 10 do 15% ove populacije ima neki od simptoma i znakova depresije. 

Deca i adolescenti koji pate od depresije imaju niz simptoma:

  1. Tuga ili depresivno raspoloženje, koje se kod dece i adolescenata često ispoljavaju kao razdražljivost. Roditelji tinejdžera često primećuju tugu koju smenjuje razdražljivost i pogrešno je pripisuju ćudljivosti kojoj su tinejdžeri skloni.
  2. Iskrivljeni načini razmišljanja (pesimizam, generalizacije: izvlačenje uopštenih zaključaka iz jednog događaja, predviđanje negativnih ishoda)
  3. Smanjeno interesovanje za aktivnosti koje su do tada pričinjavale zadovoljstvo (bezvoljnost i izbegavanje socijalnih kontakata).
  4. Poremećaj pažnje (teškoća da se skoncentrišu na zadatke)
  5. Teškoće u donošenju odluka
  6. Poremećaj ishrane koji mogu dovesti do značajnog povećanja ili smanjenja telesne mase
  7. Poremećaji sna (nesanica ili dugo spavanje)
  8. Somatski simptomi (glavobolje, bolovi u trbuhu, grčevi u mišićima, umor, opšta slabost)
  9. Problemi u ponašanju (agresivno ponašanje, ispadi besa, uznemirenost, plačljivost, letargija, zloupotreba psihoaktivnih supstanci)
  10. Osećaj lične neadekvatnosti, bezvrednosti, beznadežnosti, nemoći i krivice
  11. Razmišljanje o suicidu, preokupacija smrću i/ili pokušaji samoubistva

Ključno u kliničkoj slici depresije je smanjenje interesovanja za uobičajene aktivnosti. Dete ne uživa u stvarima u kojima je ranije uživalo. To je ne samo uobičajeno prvi znak depresivnog poremećaja, već se održava kroz ceo klinički tok bolesti. Uobičajeni pridruženi problemi su lošiji školski uspeh, neredovno pohađanje nastave i napuštanje škole, i najčešće su posledica depresije, a retko i okidač za depresiju kod mladih.

Tipovi depresije kod dece i adolescenata

  1. Major depresija. Ovo je najteži oblik depresivnog poremećaja i traje u proseku 7 do 9 meseci kod adolescenata. Slična je depresiji kod odraslih po kliničkom ispoljavanju (tuga ili razdražljivost, poremećaji sna i apetita, smanjenje koncentracije, gubitak interesovanja za uobičajene aktivnosti koje su do tada pričinjavale zadovoljstvo, razmišljanja o samoubistvu i pokušaji samoubistva). Neki od ovih simptoma mogu biti posebno upadljivi (npr. prejedanje i predugo spavanje), a drugi, iako prisutni, zbog predimenzioniranosti prvih ostaju nedovoljno uočljivi za okolinu deteta.
  2. Distimija. Ovo je hroničan oblik depresivnog poremećaja, sa simptomima niskog intenziteta. Traje godinama. Distimični adolescenti su melanholični, sa smanjenom energijom, imaju malo pozitivnih osećanja, teškoće da se skoncentrišu na obavljanje bilo kakve aktivnosti i probleme sa apetitom i snom. Bez obzira na naizgled benigniji tok bolesti, distimija je često podmuklija od major depresivne epizode: traje duže, ima negativni uticaj na psihosocijalno prilagođavanje mladih i akademsko postignuće. Često je otpornija na terapijski tretman od major depresije.
  3. Bipolarni poremećaj raspoloženja. Karakteriše se neuobičajenim promenama raspoloženja i ponašanja, odnosno maničnom i depresivnom simptomatologijom, nekada i u vrlo kratkim vremenskim intervalima.
  4. Reaktivna depresija. Ovo je najčešći i najbenigniji poremećaj raspoloženja kod dece i adolescenata i vuče korene iz teškoća u prilagođavanju na neki tragičan životni događaj, kao što je smrt člana porodice/razvod roditelja, ili na događaj koji dete procenjuje kao gubitak ili neuspeh, kao što je odbacivanje od strane vršnjaka, raskid veze, neuspeh u školi. Ovaj tip depresije je najpogodniji za prevenciju i terapiju kroz kognitivno-bihejvioralne tehnike.

Zašto deca postaju depresivna?

Za nastanak depresije je neophodno postojanje bioloških, neurohemijskih i genetskih predispozicija, ali ostaje da iskrivljen način razmišljanja igra ključnu ulogu u razvoju, progresiji i ublažavanju depresije. To znači da neki ljudi nikada neće biti depresivni ma koliko i ma kakvih tragičnih događaja imali u svom životu, a neki i na najtrivijalnije negativne događaje reaguju depresivno.

Ljudi koji mogu da prihvate događaje bez obzira na to koliko bili negativni, imaće zdravo osećanje razočaranja i frustracije, ali će retko biti klinički depresivni.

Seligman naglašava da pesimistički način razmišljanja jeste glavni faktor koji doprinosi razvoju depresije. On je identifikovao tri kognitivne greške (greške u razmišljanju) povezane sa depresijom: permanentnost, pervazivnost i personalizaciju.

  1. Seligman objašnjava da deca i adolescenti koji su u najvećem riziku za depresiju veruju da su uzroci loših događaj koji im se dešavaju trajni (permanentnost) nasuprot vremenski ograničeni. Zato veruju da su neuspesi i gubici trajni, tj. da nikada neće biti bolje.
  2. Depresivna deca i adolescenti smatraju da se neuspeh ili gubitak u jednoj životnoj sferi ili ulozi generalizuje na sve sfere ili uloge, odnosno smatraju ih pervazivnim ili sveprožimajućim, nasuprot situaciono-specifičnim (primer: dva učenika učestvuju na nekom takmičenju i ulažu veliki trud da pobede, ali to ne polazi za rukom nijednom od njih. Učenik koji razmišlja na pervazivan način smatraće sebe potpunim gubitnikom koji nikada ništa ne radi kako valja, a drugi učenik, koji ne razmišlja na taj sveprožimajući način uviđa da iako nije pobedio na takmičenju to ne znači da je potpuni gubitnik i da nikada ništa dobro neće uraditi).
  3. Personalizacija znači da kada se nešto loše desi ili dešava deca moraju da okrivljuju sebe ili druge. Kada se to desi osećaju se depresivno, osramoćeno, krivo, nasuprot deci koja realno procenjuju situaciju i ne internalizuju stid, zato što su u stanju da razdvoje svoju ličnost od svojih postupaka.

Po DiGiuseppe-u i saradnicima klinička depresija se javlja kada osoba ima jedno ili više od sledećih uverenja: negativan stav o sebi (verovanje da ne sme da ima negativne osobine i zato što ih ima ona je neadekvatna),  negativan stav prema okolini (verovanje da uslovi života moraju biti bolji, a pošto nisu to je užasno), pesimistični pogled na budućnost (verovanje da budućnost mora da bude bolja i ako nije to je užasno i nepodnošljivo), predikcija o negativnim događajima u budućnosti na koje ne mogu da utiču (verovanje da moraju biti sposobni da okolnosti poboljšaju i da su nekompetentni ako to ne čine), verovanje da moraju raditi stvari na uspešniji način i dobiti odobravanje od ljudi koji im znače (a ako ne, zaslužuju da kazne sami sebe) i verovanje da nisu tretirani na način koji zaslužuju i to je užasno i katastrofalno.

Neka od iracionalnih uverenja koja utiču na razvoj depresije kod dece i adolescenata su:

  • Nisam dobar ni u čemu i nikada ništa neću postići.
  • Ma šta da uradim, nikada neću uspeti.
  • Niko me ne može voleti, pa čak ni roditelji, zato što sam bezvredan.
  • Ništa ne mogu da uradim kako treba.
  • Zaslužujem da se prema meni ponašaju grozno.
  • Koja je svrha nastavljati dalje? Nikada se neću izvući iz ovoga.
  • Ne mogu da promenim strašne stvari koje su mi se desile, i ja sam poremećen zauvek.
  • Život je užasan i sada i biće zauvek.

 Kako pomoći detetu?

Sem deteta/adolescenta, u terapijski proces moraju biti uključeni i roditelji, porodica i nastavnici u školama, u cilju objašnjavanja prirode samog poremećaja i manifestovanja kod mladih klijenata.

Brojne studije su pokazale da u tretmanu depresije kod mladih najbolje rezultate daje kognitivni psihoterapijski pristup.

Sem psihoterapije, kod većine mladih klijenata neophodna je i farmakoterapija, jer su brojne studije pokazale da najbolje rezultate daje kombinacija lekova i kognitivne psihoterapije.

Literatura

  1. Ellis A, Bernard ME. Rational emotive behavioral approaches to childhood disorders: theory, practice and research. Springer 2006.
  2. Vernon A. What works when with children and adolescents: A handbook of individual counselling techniques. Research Press 2002.
  3. Shaffer MEP, WaslickBD. The many faces of depression in children and adolescents. American Psychiatric Publishing 2002.
  4. Parker G, Eyers K. Navigating teenage depression: A guide for parents and professionals. Allen&Unwin 2009.
  5. Dryden W. Rational emotive behaviour therapy: distinctive features. Routledge 2009.

Povezani članci

Poremećaj ponašanja kod dece

Poremećaj ponašanja kod dece

Za poremećaj ponašanja kod dece je karakteristično: često ispoljavanje besa (bes je izraženiji nego kod druge dece i teško ga kontrolišu. Roditelji obično prvo primete “kratak fitilj” kod deteta i besne ispade kada god ne dobije ono što želi. Razlika je posebno...

Emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje dece

Emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje dece

Česta su poređenja odrastanja sedamdesetih i osamdesetih i dvehiljaditih, uz naglašavanje da se nekada nije toliko pričalo o potrebama dece, osećanjima, da su se deca tukla, pa im „eto, ništa ne fali“. Tadašnja deca su sadašnji roditelji. I mnogi imaju problema sa...

Afektivno vezivanje – privrženost

Afektivno vezivanje – privrženost

Afektivno vezivanje (privrženost, atačment) je emocionalno vezivanje i primarna je potreba svakog ljudskog bića. Afektivna vezanost odnosi se na specifičan odnos koji se u najranijem detinjstvu formira između majke i deteta i traje kroz čitav život, kao trajna...

0 коментара

Prosledi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *