Regulacija emocija kod dece

феб 27, 2020 | Roditelji i deca | 0 Komentara

Pričajte o osećanjima

Opišite kako u telu osećate tugu, sreću, bes, strah, stid…. Naučite vaše dete i da prepozna, ali i da imenuje emocije.

Nažalost, u našoj kulturi se o emocijama malo priča. Većina ljudi sva emotivna stanja opisuje kao “Osećam se loše”, a “loše” obuhvata i tugu, i anksioznost, i bes, povređenost, očaj, razočaranost, stid. Neophodno je da roditelji prvo nauče sebe da osveste emociju i imenuju je, pa da se onda posvete podučavanju samog deteta.

Sa učenjem o osećanjima treba započeti kada je dete veoma malo. Primer: „Izgledaš ljuto. Lice ti je crveno, a telo ukočeno. Stiskaš pesnice.“  ili “Čini mi se da si uplašen. Drhtiš i kriješ se.”

Dete će najlakše povezati emociju sa doživljajem koji ima u telu i na taj način će najlakše i naučiti. Deca do 11.  ili 12.  godine teško  razumeju da emocija nastaje kada razmišljamo na određeni način i da, zarpavo, način razmišljanja određuje kako se osećamo. Za rani uzrast deteta je dovoljno i samo prepoznavanje, imenovanje i učenje kako da se emocija umiri.

Kako dete raste, pričajte sa njim o tome kako da reguliše svoje emocije. Naučite ga na koje načine da prolazi kroz tugu, suoči se sa razočaranjem, umiri bes, održi sreću… Imaće koristi od ovoga doživotno.

Jedan od najvažnijih roditeljskih zadataka je da nauči dete kako da reguliše svoje emocije.

Regulacija emocija ne znači eliminisanje osećanja i život u emocionalnoj anesteziji, već adekvatno umirivanje osećanja koja se javljaju u različitim situacijama. Nekada će biti dovoljan zagrljaj, nekada slušanje deteta, nekada ušuškavanje u krevet, duboko disanje, igranje omiljenom igračkom… zavisi od temperamenta deteta, navika, pola. Bitno je da dete nauči da svako osećanje ima rok trajanja, da će proći, da mu neće naneti trajnu štetu i da se osećanja ne treba plašiti.

Prihvatite i uvažite sva osećanja

Često roditelji kod dece ohrabruju samo pozitivne emocije.

Ima porodica u kojima su i pozitivna osećanja nepoželjna. Roditelji koji su zaokupljeni svojim brigama, prezauzeti, depresivni, neretko deci zabranjuju i radost, sreću, optimizam, jer ih “sve nervira”.

Bes kod deteta često ume da bude okidač za roditeljski bes. Bes je “zarazno” osećanje i roditelji na bes često i sami reaguju besom i verbalnom i fizičkom agresijom. Tuga opet čini da se roditelji brinu, tako da žele brzo da je se reše. Može da se desi da je roditeljima razočaranje kod deteta ili zabrinutost neprijatna i da ih jednostavno odbacuju u nadi da će ova osećanja nestati sama od sebe ili da se opet ljute na dete “što se bez razloga opterećuje i svima kvari raspoloženje”.

Želimo da su deca uvek srećna, međutim, ljudi nisu uvek srećni, i važno je da dete nauči da je normalno da oseća svaku emociju.

Isto tako, vrlo je važno da dete naučite da nije svako ponašanje prihvatljivo (na primer, nije u redu da baca stvari ili udara druge zbog toga što je ljuto), ali je savršeno u redu da bude ljuto.

Nemojte odbacivati osećanja koja čine da se vi sami osećate nelagodno, već pokušajte da zajedno sa svojim detetom prođete kroz njih. Najčešće, deca samo žele da ih saslušate i pokažete razumevanje i to je za dete i njegov pravilan emocionalni razvoj sasvim dovoljno.

Igrajte se igara koja grade emocionalnu inteligenciju

Budite kreativni i igrajte se sa decom.

Ovo su samo neke ideje:

  1. Ispoljavanje emocija telima (kako hodamo kada smo ljuti, uplašeni, tužni… ili kako pričamo kada smo posramljeni, razočarani, povređeni…)
  2. Ispoljavanje emocija pomoću lutki ili igračaka
  3. Prelistavanje časopisa ili knjiga i razgovor o tome koje to emocije pokazuju ljudska lica
  4. Popunjavanje praznog lica da bi se pokazao bes, strah, tuga, stid…

Koristite konflikte kako bi decu naučili tehnikama rešavanja problema

Naučite dete da potraži rešenje u svakom konfliktu. „Razumem da si uznemiren što tvoj brat želi istu igračku sa kojom se igraš i ti. Neću ti dozvoliti da ga udaraš. Kako ovo možemo da rešimo?“ Ako dete ne ponudi rešenje, ponudite mu nekoliko, neka izabere: „Možete da se igrate sa igračkom na smenu. Kako to zvuči obojici?“

Razgovarajte sa detetom posle konflikta/problema šta je moglo da uradi drugačije. Iznenadićete se, ali dete često ne zna ni za jedno drugo rešenje. Dete pribegava rešenju koje mu je poznato, a koje je naučilo u porodici, školi, sa vršnjacima i koje je izabralo u skladu sa svojim temperamentom.

Primer: “Anja je pred svima rekla da si tužibaba i da niko ne treba da se druži sa tobom. Naljutila si se (jer to nije istina) i uplašila da će je druga deca poslušati. Zato si pritrčala Anji i šutnula je. Ona je otišla kod učiteljice i sada si kažnjena za to što si je udarila. Šta si mogla u tom trenutku, kada si se tako jako uznemirila, da uradiš drugačije?” Sačekajte da dete razmisli i pomozite mu razume da je moglo da izabere i druge načine za rešavanje ovog, za njega, veoma velikog problema. Recimo: da sačeka da se umiri i popriča sama sa Anjom, da pita mamu/tatu za savet, da pita učiteljicu za savet itd.

Budite dobar primer svom detetu

Upravljajte dobro sopstvenim emocijama, pogotovo pred decom. Umesto da vičete i koristite uvredljive reči, budite direktni, jasni i ljubazni: „Smeta mi kada bacaš hranu“, umesto „Stalno praviš haos i izluđuješ me!“

Budite iskreni u vezi sopstvenih osećanja bez preterivanja (“Ovo je nepodnošljivo, poludeću”) ili odbacivanja (“Nije ništa”). Recite: „Osećam se tužno. Tuga je u redu, prolazna je.“

Najveći problem je što roditelji koji ne znaju da regulišu svoje emocije ili se emocija plaše, nisu ni dobri primeri svojoj deci. Roditelji pogrešno razmišljaju da nemaju vremena da se bave sobom i sopstvenim osećanjima, jer je roditeljska uloga važnija. Ipak, čak i kada se isključe, gurnu emocije i probleme pod tepih, roditelji ne mogu u potpunosti da isključe svoja emotivna doživljavanja. Ne postoji taster za isključivanje emocija. Emocija će postojati u drugom obliku, drugog kvaliteta, postajaće hronična i videće se kao hronično nezdovoljstvo, nervoza, razdražljivost, ogorčenost.

I na kraju, šta svakom detetu treba da bi naučilo kako da reguliše svoje emocije:

  1. Sigurno i bezbedno okruženje
  2. Struktura, rutina i jasne granice
  3. Slušanje i uvažanje od strane odraslih
  4. Pozitivni primeri kako odrasli upravljaju svojim emocijama i ponašanjima
  5. Učenje kako da prepoznaju i imenuju emocije
  6. Podrška odraslih kada su uznemirena
  7. Nestruktirisano vreme za igru i učenje u sopstvenom ritmu

Povezani članci

Emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje dece

Emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje dece

Česta su poređenja odrastanja sedamdesetih i osamdesetih i dvehiljaditih, uz naglašavanje da se nekada nije toliko pričalo o potrebama dece, osećanjima, da su se deca tukla, pa im „eto, ništa ne fali“. Tadašnja deca su sadašnji roditelji. I mnogi imaju problema sa...

Depresija kod dece

Depresija kod dece

Kako izgleda depresivno dete ili adolescent?Depresija je psihološki poremećaj povezan sa gubitkom ili neuspehom. Gubitak i neuspeh su krajnje subjektivne kategorije. Deca ne postaju depresivna samo kada izgube člana porodice ili ne pobede na velikom takmičenju. Povod...

Afektivno vezivanje – privrženost

Afektivno vezivanje – privrženost

Afektivno vezivanje (privrženost, atačment) je emocionalno vezivanje i primarna je potreba svakog ljudskog bića. Afektivna vezanost odnosi se na specifičan odnos koji se u najranijem detinjstvu formira između majke i deteta i traje kroz čitav život, kao trajna...

0 коментара

Prosledi komentar

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *